Farma staklenika “Zanjani Nezhad”, koju vodi R. Zanjani Nezhad, jedna je od najvećih i najuspješnijih u okrugu Saryagash. Ali nije sve ispalo lako i odmah.
Rustem Ismail oglu od djetinjstva zna koliko je teško baviti se uzgojem u staklenicima.
Kao i mnoge porodice okruga Saryagash, u dvorištu je oduvijek postojao mali staklenik u kojem su roditelji uzgajali cvijeće, otkako se Rustem sjeća. Naravno, djeca su od malena učestvovala i u plijevljenju i zalivanju. Stoga je, sazrevši i stvorivši svoju porodicu, mladić nastavio porodični posao.
„U početku smo koristili desetak jutara imanja za staklenik“, kaže R. Zanjani nezhad. — Izgrađen je čim je Gorbačov dao dozvolu za bavljenje preduzetničkom aktivnošću. Tada sam bio student, došao sam da pomognem svojoj porodici u radu u stakleniku. Mi smo, kao i mnogi, uzgajali cvijeće: prvo ruže, a kada se zemlja umorila, prešli smo na karanfile i krizanteme. Odneo sam cveće u Rusiju, predao ga na veliko. Paralelno s tim, sticao je iskustvo u prodaji i proizvodnji. Eksperimentisao, čitao, gledao kako drugi rade. Kasnije smo morali da odustanemo od cveća, jer je počelo da dolazi sa Zapada, a nismo mogli da se takmičimo, jer su postojale nove sorte, nove tehnologije, uhodana logistika.
Tih godina, naprotiv, sve je bilo zatvoreno. Tada je odlučeno da se pređe na proizvodnju paradajza i krastavaca. Stvari su išle dobro, postojala je želja za proširenjem. Zemljište je tih godina bilo jeftino, kupio sam tri hektara i počeo polako da savladavam novi posao. Bila je to dve hiljade godina. Isprva je bilo jako teško, bilo je potrebno izgraditi privremeno sklonište kako bi bio blizu kupljene parcele. Uostalom, tada zaista nije bilo granica, pa je strana stoka stalno lutala u našu zemlju. Uglavnom, trebalo je spojiti svjetlo, dovesti put. Paralelno, naravno, nastavili smo da radimo u stakleniku, jer nam je za sve potreban novac.”
Rustem je počeo da primenjuje sve svoje iskustvo stečeno u kućnom stakleniku na Novoj Zemlji. I istovremeno je nastavio da uči. Uostalom, velike razmjere zahtijevaju mnogo truda i novih znanja. Usput sam naučio sve: pripremiti zemljište i uzeti kredite. Dakle, prošlo je više od 20 godina u radu i sticanju novih vještina i iskustava, ponekad i gorkih.
“Dva puta sam obnavljao plastenike. Prvo sam ovde preselio za deset ari onih koji su stajali na placu, zatim sam dobio povlašćeni kredit, kupio građevinski materijal po razumnoj ceni od onih koji su zatvorili posao, dovršili i proširili farmu, — kaže predsednik UO. farma staklenika. — U početku su se ovi staklenici činili velikimi, a onda, kada su kupci počeli da naručuju velike količine, odjednom su se ispostavili da su mali. Značajnu ulogu je odigrala i činjenica da imamo zapadne tehnologije. Naravno, nisu ih svi odmah prihvatili s praskom.
Na primjer, kada su stranci prvi put predstavili navodnjavanje kap po kap, mislili smo da to neće raditi na našem glinovitom tlu. Istovremeno, u to vrijeme tradicionalno je svaki grm sadnica imao rupu. Trebalo je proći kroz svaki red i sipati vodu u rupu. Bio je to težak fizički rad, osim toga, trebalo je dosta vremena. Generalno, odlučili smo da isprobamo inovaciju i uverili se koliko je efikasna. Sada je dovoljno ugraditi kontejnere, jednom razložiti crijeva u redove i pustiti vodu kroz njih. Stoga su svi staklenici postepeno obnavljani za njih.
Zatim su postojale tehnologije koje poboljšavaju rad kotlova za grijanje, što olakšava rad ložionica. Odnosno, počeli smo stalno koristiti neke tehnološke inovacije i polako se širiti. U to vrijeme došlo je do razumijevanja da je vrijeme za prelazak na industrijske staklenike. Tako sam 2013. godine počeo graditi svoj prvi industrijski staklenik. Sada smo već savladali jedan i po hektar.
Jasno je da su za dostizanje sledećeg nivoa potrebna dodatna finansijska sredstva, jer za sve je potreban novac. Naravno, trudimo se da tome pristupimo promišljeno.
Na primjer, potrebna je posebna oprema za stvaranje mikroklime u stakleniku. Postoje kompanije koje isporučuju kompletan set, ali je veoma skup, tako da sami sastavljamo ovaj sistem, kupujući samo komponente. Metodom pokušaja i grešaka postižemo željeni efekat uz minimalne troškove. Ali naravno, ionako ne možete bez dodatnih sredstava.
Nedavno sam po treći put dobio povlašćeni kredit. Ovaj put su me sami pozvali i ponudili na rekonstrukciju i proširenje po šest posto na pet godina. Bravo, veoma dobra podrška. Na kraju krajeva, imamo svašta. Ponekad, može se reći, van sezone sa povrćem. Ne znamo kada, gdje i koliko će, na primjer, dolar skočiti. Ali imamo film, sisteme za navodnjavanje kap po kap, đubrivo — sve kupujemo za valutu. Dešava se da nije moguće prodati proizvode po očekivanoj cijeni. Generalno, mi se ne bavimo implementacijom. Mi smo proizvođači. Naši proizvodi se uzimaju u rinfuzi direktno iz staklenika i šalju tamo gdje smatraju da je isplativije: preko Kazahstana ili u Rusiju.
Budući da se sada mnogi ljudi bave povrćem, dešava se sezonska hiperprodukcija, zatvaraju se granice iz raznih razloga, ili dolazi do pandemije. Generalno, ako stvari ne idu dobro, koja je svrha tražiti krivce? Mnogo je produktivnije tražiti nove mogućnosti za razvoj. Stoga, udaljavajući se od povrća, neko uzima jagode, neko limun, a mi smo, stekavši iskustvo, odlučili da se ponovo vratimo cveću. Uostalom, da bismo uvijek imali priliku "isplivati", potrebno je varirati: dio staklenika ćemo ostaviti pod povrćem, a dio ćemo zauzeti cvijećem. Zasađene ruže. Mislim da će uspjeti. U Holandiji sada postoje problemi. U pozadini rusko-ukrajinskog sukoba, plin je postao mnogo skuplji, a postalo im je neisplativo uzgajati cvijeće. Možda tamo još neće biti sletanja, ali naši uslovi su dobri. Tako smo ove godine odlučili da jedan staklenik prebacimo na cvijeće.
Planiramo svake godine prenijeti jedan staklenik na cvijeće, možda će to biti dobar izlaz iz situacije. Štoviše, s logistikom se sve poboljšalo, pojavile su se nove tehnologije, a nove holandske sorte mogu se kupiti bez problema. Obim raste. Uskoro će doći vrijeme za podjelu gazdinstva, jer sam iz iskustva naučio: jedan ili dva hektara su dovoljni za porodicu, inače neće biti povratka iz plastenika. Znam da neki imaju tri ili pet hektara, ali šta vredi ako efikasnost više nije ista, nema načina da se kontrolišu radnici, da se stvaraju pravi uslovi.
Osim toga, ako velika farma tone, tada ju je već vrlo teško spasiti, poput Titanika. Mnogo komplikovanije od male. Tako da se razlikujemo. Pogotovo što imamo problema sa radnicima. U sezoni nam ih treba dosta, a van sezone su suvišni, pa angažujemo samo na privremeni rad. Ali, nakon što su ih otpustili svojim kućama, može biti veoma teško ponovo ih pokupiti kada dođe vrijeme. Stoga je potrebno sve izračunati kako bi radnici uvijek bili traženi, odnosno da stalno rade s nama. Da biste to učinili, morate posaditi različite usjeve, uzeti u obzir vrijeme njihove vegetacije, vrijeme žetve. Tada će ljudi u stakleniku uvijek biti zauzeti, što znači da neće biti potrebe za zapošljavanjem, pa otpuštanjem.
Naravno, za uspješan razvoj veoma je važna i podrška države u vidu „dugog“ novca. Da, država pokušava da nam pruži takvu podršku, ali, po mom mišljenju, to još nije dovoljno. Imali smo subvencije, ali su ukinute prije nekoliko godina. Zauzvrat su obećali povlašćene kredite na sedam godina sa dvogodišnjim odmorima kako bismo imali vremena da stanemo na noge. Bila je 2018. godina. Tada nam je obećana takva podrška, ukinute su subvencije, a nije dato povlašteno kreditiranje po dogovorenim uslovima. Nažalost, sve odluke se donose na vrhu. Ne vidimo ni poslanike koji bi trebali brinuti o nama.
Smatram da bi u svim ovakvim pitanjima odlučujući glas, prije svega, trebao biti akim seoskog okruga, koji nas sve odlično poznaje: ko je težak, ko će sigurno vratiti kredit, a ko ne bi trebao biti pouzdano. Akim sela je taj koji treba da napravi spisak kandidata za državnu podršku. Nažalost, sada akim seoskog okruga uopšte nije uključen u ovaj proces. A oni koji dijele sredstva su toliko daleko od nas da nemaju pojma kome se dijeli javni novac.
Drugi problem je kontinuitet. Da, godinama smo uspjeli steći bogato iskustvo u uzgoju u staklenicima, ali mladi ljudi ne žele da preuzmu štafetu. A sve zato što država još nije ponudila nikakvu stvarnu podršku koja bi mogla ostaviti perspektivne mladiće i djevojke na selu.
Na primjer, imam dva sina koje sam naučio svemu, ali nijedan od njih ne želi nastaviti porodični posao. Ali bilo je moguće, pošto su me prihvatili kao žiranta, da im dam početni kapital od države za izgradnju kuće i razvoj poslovanja. Uostalom, svi će imati koristi od toga, jer već imaju agronomsko obrazovanje i iskustvo. Mogli bi donijeti ogromne koristi isporukom svojih proizvoda na tržišta, jačajući privredu.
Ali, nažalost, ovo pitanje još nije razrađeno u zemlji i, kao i većina, otići će u gradove u potrazi za boljim životom, a da svoje znanje i sposobnosti ne primjenjuju kod kuće. A nakon godina, moraću ili da prodam svoj posao ili da iznajmim plastenike, jer nema na koga da prenesem svoj posao.”
R. Zanjani nezhad također žali što više nema planiranja u poljoprivredi. Na kraju krajeva, kada bi farmeri unaprijed znali koje usjeve treba dati prednost u svakoj poljoprivrednoj sezoni, ne bi bilo razočaranja u vezi sa prekomjernom proizvodnjom.
„Ponekad sadimo isti usev, a onda, zbog njegove prevelike količine na tržištu, moramo da prodamo svoju robu po niskoj ceni“, kaže Rustem. – Zato bi bilo dobro da takvo planiranje preuzme, na primer, akim sela. Pomogao u distribuciji: kome i šta rasti, kako ne bi izgubio. Generalno, imamo još dosta problema... Nadam se da će svi oni postepeno pronaći svoje rješenje.”
Ali bez obzira na poteškoće, rad u kompleksu ne prestaje.
Danas sadnice krastavaca jačaju u zatvorenom tlu farme “Zanjani Nezhad”. Za 20 dana počinje berba koja će trajati do kraja decembra. Tada će njihovo mjesto zauzeti paradajz, koji će biti gotov početkom aprila. I paralelno, ruže rastu u drugom stakleniku. Rustem planira da njima obraduje žene 8. marta.
Izvor: https://yujanka.kz