Globalni sistem ishrane je neodrživ. Iako vrijedi otprilike 8 biliona dolara godišnje, njegov negativni utjecaj procjenjuje se na otprilike 12 biliona dolara. I to nije jedina kontradikcija sistema. Širom svijeta, prehrambeni sistemi su pogođeni klimatskim promjenama (zbog vremenskih nepogoda i porasta temperatura) i daju značajan doprinos tome (kroz emisije gasova staklene bašte i uništavanje biodiverziteta). Milioni poslova koje pružaju često su nekvalitetni i slabo plaćeni. I, što je najvažnije, ne uspijevaju u svojoj krajnjoj svrsi isporučivanja pristupačne, zdrave hrane svima, piše Simon Zadek na eijnsightu
Globalni sistem ishrane je neodrživ. Iako vrijedi otprilike 8 biliona dolara godišnje, njegov negativni utjecaj procjenjuje se na otprilike 12 biliona dolara. I to nije jedina kontradikcija sistema. Širom svijeta, prehrambeni sistemi su pogođeni klimatskim promjenama (zbog vremenskih nepogoda i porasta temperatura) i daju značajan doprinos tome (kroz emisije gasova staklene bašte i uništavanje biodiverziteta). Milioni poslova koje pružaju često su nekvalitetni i slabo plaćeni. I što je najvažnije, ne uspijevaju u svojoj krajnjoj svrsi isporučivanja pristupačne, zdrave hrane svima, piše Simon Zadek na eijnsight.com.
Budući da je globalni sistem hrane u osnovi neodrživ, promjena je neizbježna. Ali radikalne reforme potrebne za stvaranje inkluzivnog, održivog sektora koji proizvodi hranjivu hranu za svjetsko stanovništvo mogu imati razorne kratkoročne posljedice. Ako uzmemo pogrešan pristup, inkorporiranje stvarnih troškova proizvodnje u prehrambene sisteme moglo bi izazvati široko rasprostranjeni bankrot, uništiti ruralnu nezaposlenost, povećati cijene i povećati siromaštvo.
Međutim, najbolji način da se postigne brza, pravedna i sigurna tranzicija na održivi globalni sistem ishrane koji može isporučiti pristupačnu, zdravu hranu za sve je predmet žučne rasprave. Ovo se ogleda u oštrim i uglavnom neproduktivnim diskusijama koje se vode uoči Samita o prehrambenim sistemima Ujedinjenih nacija, koji će se održati tokom Generalne skupštine UN ovog mjeseca.
Sa stanovišta proizvodnje, zagovornici regenerativnog uzgoja žestoko se protive novoj generaciji proizvodnje hrane bez zemlje, kao što su “alternativni proteini” uzgojeni u laboratoriji i vertikalna poljoprivreda. Ali teško je brzo proširiti regenerativnu poljoprivredu. Sistemi bez tla moraju biti glavni dio rješenja, s obzirom na njihov dramatično smanjen ugljični otisak i korištenje vode, minimalan utjecaj na biodiverzitet i potencijal za brzu isporuku jeftine, zdrave hrane u velikom obimu.
Uloga finansija u ovoj tranziciji nije ništa manje kontroverzna.
Žalbe o neprimjerenom utjecaju ograničenog broja privatnih igrača na odluke koje utječu na cijeli globalni sistem ishrane imaju određene vrijednosti. Financializacija – težnja da se maksimiziraju finansijski prinosi prilagođeni riziku – raste u cijelom globalnom prehrambenom sistemu, a koncentracija tržišta raste. Na primjer, samo deset kompanija kontrolira polovinu svjetskog tržišta sjemena, a četiri agrobiznis kompanije čine 90% globalne trgovine žitom. Samo 1% poljoprivrednih firmi posjeduje 65% raspoloživog poljoprivrednog zemljišta.
Budući da je globalni sistem hrane u osnovi neodrživ, promjena je neizbježna. Ali radikalne reforme potrebne za stvaranje inkluzivnog, održivog sektora koji proizvodi hranjivu hranu za svjetsko stanovništvo mogu imati razorne kratkoročne posljedice. Ako uzmemo pogrešan pristup, inkorporiranje stvarnih troškova proizvodnje u prehrambene sisteme moglo bi izazvati široko rasprostranjeni bankrot, uništiti ruralnu nezaposlenost, povećati cijene i povećati siromaštvo.
Međutim, najbolji način da se postigne brza, pravedna i sigurna tranzicija na održivi globalni sistem ishrane koji može isporučiti pristupačnu, zdravu hranu za sve je predmet žučne rasprave. Ovo se ogleda u oštrim i uglavnom neproduktivnim diskusijama koje se vode uoči Samita o prehrambenim sistemima Ujedinjenih nacija, koji će se održati tokom Generalne skupštine UN ovog mjeseca.
Sa stanovišta proizvodnje, zagovornici regenerativnog uzgoja žestoko se protive novoj generaciji proizvodnje hrane bez zemlje, kao što su “alternativni proteini” uzgojeni u laboratoriji i vertikalna poljoprivreda. Ali teško je brzo proširiti regenerativnu poljoprivredu. Sistemi bez tla moraju biti glavni dio rješenja, s obzirom na njihov dramatično smanjen ugljični otisak i korištenje vode, minimalan utjecaj na biodiverzitet i potencijal za brzu isporuku jeftine, zdrave hrane u velikom obimu.
Uloga finansija u ovoj tranziciji nije ništa manje kontroverzna.
Žalbe o neprimjerenom utjecaju ograničenog broja privatnih igrača na odluke koje utječu na cijeli globalni sistem ishrane imaju određene vrijednosti. Financializacija – težnja da se maksimiziraju finansijski prinosi prilagođeni riziku – raste u cijelom globalnom prehrambenom sistemu, a koncentracija tržišta raste. Na primjer, samo deset kompanija kontrolira polovinu svjetskog tržišta sjemena, a četiri agrobiznis kompanije čine 90% globalne trgovine žitom. Samo 1% poljoprivrednih firmi posjeduje 65% raspoloživog poljoprivrednog zemljišta.